Norveška šuma, Haruki Murakami

     Prekrstivši ruke i zažmurivši, Hacumi je utonula u ugao zadnjeg sedišta taksija. Zlatne naušnice povremeno bi joj zasvetlucale u ritmu drmusanja automobila. A pariskoplava haljina bila joj je kao salivena u tonu s tamom tog ćoška. Njene svetlim ružem nakarminisane usne lepog oblika, s vremena na vreme bi uzdrhtale, kao da je htela da izgovori sebi nešto u bradu pa se zatim predomislila. Gledajući je takvu, činilo mi se da shvatam zašto ju je Nagasava odabrao za svoju posebnu partnerku. Ima toliko žena koje su lepše od Hacumi, a i Nagasava je toliko njih mogao da ima. Ali, Hacumi je u sebi imala nešto što je moglo toliko snažno da ti uzburka osećanja. No, ta snaga kojom bi ti uzburkala srce nipošto nije bila silovita. Bila je blaga ali bi ti srce od nje ustreptalo. Sve dok taksi nije stigao u Šibuju, neprestano sam gledao u nju, pitajući se kakva su ta ustreptala osećanja koja je ona u meni izazivala, Ipak, to do kraja nisam saznao.

     Šta su ona u stvari bila shvatio sam tek dvanaest ili trinaest godina kasnije. Stigao sam u Santa Fe, u američkoj državi Nju Meksiko, da intervjuišem jednog slikara i otišao u obližnju piceriju, gde sam pio pivo, jeo picu i posmatrao čudesno lep zalazak sunca. Sve se pod kapom nebeskom obojilo u crveno - moje ruke, tanjir, sto - sve što sam video pred očima bilo je natopljeno jarkocrvenom bojom, kao preliveno nekim voćnim sirupom. Sred tog zalaska sunca koji me je potpuno savladao, naprasno se setih Hacumi. I shvatih šta je u stvari bila ustreptalost srca koju mi je ona donela. Bilo je to nešto nalik nikad neispunjenoj dečačkoj žudnji, onoj koja će neispunjena zauvek i ostati. Ta nevina, skoro urezana žudnja, ostala je u meni nekad davno zaboravljena. Toliko se dugo nisam ni setio da je u meni ikad i postojala. Ono što je Hacumi probudila bio je toliko dugo uspavani deo mog bića. Spoznavši to, obuzela me je takva tuga da mi je došlo da zaplačem. Bila je zaista, zaista izuzetna žena. Trebalo je da neko nešto preduzme da je spasi, bilo šta.

     Ni Nagasava ni ja to, međutim, nismo mogli. Kao i mnogi koje sam poznavao, i Hacumi je, kada je dosegla određenu tačku u životu, naprasno sebi oduzela život. Dve godine pošto je Nagasava dobio premeštaj u Nemačku, udala se za drugog, i dve godine kasnije, žiletom sebi presekla vene.

     Vest o njenoj smrti doneo mi je naravno Nagasava. Napisao mi je pismo iz Bona. ,,Posle Hacumine smrti, nešto se u meni ugasilo. Čak i za mene, ovakvog, taj bol je nepodnošljiv.'' Iscepao sam i bacio to pismo, ne napisavši mu nikad više ni reč.