Ostrvo, Meša Selimović

     Seljanke su zastale na česmi ukraj puta, pile su vodu, umivale se, kvasile uzavrele žile na rukama, a onda krenule dalje.

     Prišao je i on, i prije nego što je poturio ruke pod mlaz vode iz lule, primijetio je i zastao, prijatno iznenađen, kao da je udahnuo mnogo čistog vazduha: u bijelom, ravno istesanom kamenu bile su krupnim slovima ispisane samo dvije reči, uklesane iznad lule

     KAKO SI?

     Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe.

     A Ivan je odgovarao, nesvjesno, sigurno kao i većina ljudi koji tuda naiđu:

     Dobro sam, kako si ti? Hvala što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora sa tobom. I da znaš, divno je to što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe božji!

     Dugo je ostao kraj te česme i njenog ljudskog pitanja i pozdrava, zamišljajući divnu dušu tog čovjeka što se u vječnost brine o ljudima koji će proći ovim drumom.

     KAKO SI? DOBRO SAM, HVALA.

     Odavno ga ništa nije tako ozarilo i odobrovoljilo kao te dvije jednostavne riječi s kojima se dobri ljudi susreću. A možda više i nema tog čovjeka što je to smislio i ispisao, možda je odavno mrtav. (Sigurno je mrtav, patina se odavno uhvatila po kamenu.) Ali njegova dobra misao živi, i spomen na njega ne umire.