Tvrđava, Meša Selimović

    Pogledao me je iznenađeno, uplašeno: mislio je da sam se izliječio od ludosti koje sam, kao jedini plijen, donio iz rata. I jesam. Oslobodio sam se čudne bezvoljnosti i tihe tuge, i namjeravao da pođem odavno utrtim putem kojim ide većina ljudi. Ali odjednom mi se učinila nadasve zanimljiva mogućnost da nestane sila teže, i da sve počne da lebdi i leti na sve strane, da se raskidaju stari spojevi, da nasilnik zaboravi žrtvu u svom nepovratnom letu, a osvetnik juri drugom stazom, iznad ili ispod onoga kome želi da se osveti. Nestalo bi krivih i pravih, ostalo bi samo lebdenje. Letjele bi i džamije, dokaci, groblja, drveta, kuće, uselio bih se u jednu sa svojom ženom, čvrsto bih je držao u zagrljaju, da mi je vasionski vihor ne odnese, i bili bismo srećni, znajući da nema zloćudne sile koja nas može vratiti u ružno životno puzanje. Uhvatio bih i jedno drvo, jabuku ili trešnju, da mi cvjeta, neprestano kružeći, i da daje plod našem djetetu koje će se roditi u tom kruženju. Ni rat više ne bi bio moguć, jedino ako bi uspio nekog da udariš, nogom ili šakom, u prolazu, a možda bi više poželio da ga upitaš za zdravlje. I podučavanje djece bilo bi nešto drukčije nego ovdje, i svakako manje dosadno. Taman bi jednom letećem đaku saopštio neko pravilo, i susreo bi ga ponovo kroz godinu ili dvije, da ga upitaš je li zapamtio, a možda i nikad više, na njegovu sreću. Samo bih svoje dijete naučio svemu lijepom što znam, ni za što, iz čistog zadovoljstva, da mu bude ugodno.

     Nasmiješio sam se toj šašavoj misli, kao izliječeni pijanac mirisu rakije, pomalo setno, pomalo podsmješljivo. Ne bih joj se začudio, poslije rata. Danas mogu i bez nje.