Peščanik, Danilo Kiš
Kad bi čovek prislonio glavu uz zemlju, u pogodnom trenutku, čovek sa sluhom psa, mogao bi čuti neko tiho, jedvačujno žuborenje, kao kad se preliva voda iz jednog suda u drugi ili pesak u peščaniku - tako bi se nešto moglo čuti, tako se nešto čuje kada se prisloni glava uz zemlju, sa uvom pribijenim uz tle, sa mislima koje svrdlaju u dubinu zemlje kroz geološke naslage, do mezozoika, do paleozoika, kroz naslage peska i guste ilovače, svrdlaju kao korenje nekog džinovskog stabla, kroz naslage mulja i kamenja, kroz naslage belutka i gipsa, kroz naslage mrtvih školjki i puževa, kroz tresetne naslage ribljih krljušti i kostura, kroz kosture kornjača i morskih zvezda, i morskih konjica, i morskih čudovišta, kroz naslage ćilibara i finog peska, kroz naslage morskih trava i humusa, kroz guste slojeve algi i sedefastih školjki, kroz naslage krečnjaka, kroz naslage uglja, kroz slojeve soli i lignita, kalaja i bakra, kroz naslage kosturova ljudskih i životinjskih, kroz naslage lobanja i lopatica, kroz naslage srebra i zlata, kroz naslage cinka i pirita; jer tu negde, na dubini od nekoliko stotina metara, nalazi se lešina Panonskog mora, ne još sasvim mrtva nego samo pridavljena, pritisnuta sve novim slojevima zemlje i kamenja, peska, gline i kalofonijuma, leševima životinja i leševima ljudi, leševima ljudi i leševima ljudskih dela, samo priklještena, jer još uvek diše, evo već nekoliko milenija, kroz slamku zatalasanih žitnih polja, kroz trsku močvara, kroz korenje krompira, ne još sasvim mrtva nego samo pritisnuta slojevima mezozoika i paleozoika, jer evo diše već nekoliko sati, nekoliko minuta (mereno vremenom Zemlje), diše sipljivo i teško, kao rudar koga su pritisle grede i potpornji teški blokovi znojavog uglja; kad čovek prisloni glavu na tle, kad pripije uši uz vlažnu glinu, naročito za ovakvih tihih noći, može čuti njeno dahtanje, njen produžen ropac.